Intelektualna svojina vs. javna sfera



Teorija o svojini je oduvek bila tačka sukobljavanja ideologija, promovisanja interesa određenih društvenih grupa i temelj svetonazornih razlikovanja. Oslanjajući se na filozofski i ekonomski koncept, konkretna zakonska uobličenja svojine i shvatanja šta je legitimno posedovati određuju morfologiju jedne društvene strukture, pravce i mogućnosti razvoja društva i kulture. Kada se govori o zakonskoj zaštiti idejnih tvorevina, još je veći prostor za neslaganja. Koje intelektualne tvorevine, u kom obliku i koliko dugo treba da budu vlasništvo tvorca ili titulara, a kada treba da postanu opšta svojina, da uđu u javnu sferu (public domain)?

U vezi karakteristika ideja kao specifične vrste robe i određivanja i proračunavanja njihove ekonomske (protiv)vrednosti postoji niz rasprava. U njima se ukazuje na:[1]
- razlikovanje fizičkog nosioca od intelektualnog sadržaja – da li su ideje uvek otelovljene u stvarima ili ljudima (embodied or disembodied);
- na to da korišćenje ideja (za razliku od fizičkih potrošnih dobara) ne umanjuje posedovanje istih znanja od strane drugih (nonrival consumption) – da li ideje podležu logici koja se često opisuje kao "(non)zero-sum game", da li su "rivalrous or non-rivalrous";
- nedeljivost (indivisibility) u idejnoj produkciji – da li je smisleno proizvoditi ih u određenim varijabilnim kvantitetima (npr. 1 kg znanja ili pola kompjuterskog programa).

U vezi korišćenja ideja treba pomenuti da bez određenog obima primene nekog otkrića ili bez upotrebe i širenja znanja ono zapravo i nestaje kao vrednost, pa valja uvideti da "informacija želi da bude slobodna" i da je svojina nad idejama i istorijski i suštinski komplementarna sa konceptom javne sfere.

Sam termin "intelektualna svojina" implicira sličnost sa svojinom nad fizičkim dobrima i svojim esencijalizmom komodifikuje ideje. Često se koristi kao sinonim za copyright, ili zbirni termin za unekoliko raznorodne pojave, zbog čega se Richard Stallman protivi njegovom korišćenju:

"Intellectual property"
Publishers and lawyers like to describe copyright as "intellectual property"--a term that also includes patents, trademarks, and other more obscure areas of law. These laws have so little in common, and differ so much, that it is ill-advised to generalize about them. It is best to talk specifically about "copyright", or about "patents", or about "trademarks".

The term "intellectual property" carries a hidden assumption--that the way to think about all these disparate issues is based on an analogy with physical objects, and our ideas of physical property.[2]

On takođe ukazuje na to da je ova svojina zakonski ustanovljena i da nije intrinsično svojstvo ideja: "Sva prava na intelektualnu svojinu su samo dozvole izdate od strane društva zato što se smatralo, ispravno ili ne, da bi društvo kao celina imalo koristi od njihovog izdavanja. Ali u konkretnoj situaciji, moramo da se zapitamo: da li nam je zaista od koristi da dajemo takve dozvole?"[3]

Lawrence Lessig[4] pokazuje kako je intelektualna svojina nastala, tj. kako je ustanovljen prvi pravni akt koji reguliše copyright. Isti istorijski razvoj događaja on smatra odgovornim i za ustanovljavanje javne sfere. U atmosferi u kojoj prosvetiteljstvo insistira na opštem podizanju kulturnog nivoa, engleski parlament je najpre 1710. doneo "The Statute of Anne", kojim je pozitivno-pravno regulisao copyright, i praktično ukinuo ranije monopolsko pravo štampara da štampaju određenu knjigu. Nakon niza sudskih procesa i nedoumica da li je ovaj akt u skladu sa ranijom "common law" praksom, tj. otpora štampara ukidanju monopola, prvi put je 1774. godine nastala situacija u kojoj je moguće da copyright istekne i da dela kulture budu dostupna. Na kompetitivnom tržištu su se mogla otkupiti prava ili ponuditi bolja i jeftinija izdanja klasika.

U vreme kada je nastao, copyright je bio samo određeno zakonsko pravo, a ne koncept kakav poznajemo danas. Osim prava na štampanje određenog dela, nije regulisao ništa drugo, dok je danas moguće ograničiti upotrebu dela, distributivna prava, izvođačka prava itd.

Put kojim su neki autori krenuli jeste da se pokaže na čemu se obično zasnivaju zahtevi za zaštitom intelektualne svojine i koliko su oni validni danas, u situaciji kada Internet iz osnova menja komunikacionu situaciju u kojoj se dešava intelektualna "proizvodnja" (stvaralaštvo ili istraživanje), distribucija i "potrošnja" (recepcija ili korišćenje).


Oni upozoravaju da se dešavaju dva suprotstavljena procesa:
- digitalni mediji čine očiglednijim kako individualna kreativnost uvek uključuje pored originalnosti i individualnog autorstva i kreativnu aproprijaciju postojećih ideja, te da posedovanje individualnih kreacija nije moguće opravdati originalnim autorstvom. Internet i digitalni mediji takođe omogućavaju mnogo lakše kopiranje i distribuciju ideja, pa vezanost ideja za određeni medij nije više tako jaka i zahtevna;
- istovremeno, vlasnici copyrighta pokušavaju da stave pod kontrolu više aspekata korišćenja svojih proizvoda i širi dijapazon pojava nego ikada.


U mnogim delovima high-tech sektora raste broj neproduktivnih sudskih procesa oko svojinskih prava. Ovo podseća na situaciju iz 18. veka koja se, kao što smo videli, završila vremenskim ograničavanjem ekskluzivnih prava štampara. Možda novi digitalni mediji traže novu pravnu rekonceptualizaciju intelektualne svojine i javne sfere? "Pretpostavljajući da se novim poretkom, zasnovanim na znanju, može upravljati po istim pravilima u vezi privatne svojine koja su podsticala industrijsko doba, stvorili smo zapaljivu pravnu situaciju."[5]


Sa katedri uglednih univerziteta i iz celokupne kulturne javnosti možemo čuti glasove koji pozivaju na zaštitu javne sfere, koja je postala vrlo dinamična. "Naše tradicionalne predstave javne sfere ne opisuju zaista otvoreni, opšti i kolaborativni i netržišni karakter mnogih prostora novih komunikacija. Ni nasleđene pravne teorije o javnoj sferi ne računaju sa potpuno novom vrstom javne sfere koju stvaraju savremene tehnologije, tržišta i zakoni."[6]

----------------------------------------------------------------------
[1] Prema: Boldrin & Levine, Case Against Intellectual Monopoly
[2] Richard Stallman, Some Confusing or Loaded Words and Phrases that are Worth Avoiding
[3] Richard Stallman, The GNU Manifesto
[4] Lawrence Lessig, Free Culture - How Big Media Uses Technology and the Law to Lock down Culture and Control Creativity, The Penguin Press, 2004
[5] Seth Shulman, Trouble on 'The Endless Frontier' - Science, Invention and the Erosion of the Technological Commons, New America Foundation & Public Knowledge, Washington, DC, 2002
[6] David Bollier, Why the Public Domain Matters - The Endangered Wellspring of Creativity, Commerce and Democracy, New America Foundation & Public Knowledge, Washington, DC, 2002

Popular posts from this blog

Subvertise!

Information work is never done

Misliti IG