(De)konstrukcija zajednice



Sa pojavom Interneta i novih oblika društvenosti vezanih za novi medij, virtuelnih zajednica, oživljava diskusija, koja u stvari nikada nije ni prestajala, o tome šta je uopšte zajednica, kao jedan od temeljnih socioloških pojmova.

Kakav je odnos između ranijih i novih oblika zajednica, koje su od njih "prave" – pitanja su relevantna za metodologiju istraživanja virtuelnih zajednica, o čemu govori Smiljana Antonijević.[1] Opozicija virtuelnog i stvarnog u konceptualizaciji zajednice kao predmeta istraživanja, iako je vodila empirijskim rezultatima čije su interpretacije bile kontradiktorne, je jako uporna navika mišljenja, koja je, na različitim nivoima, prisutna kod mnogih autora, i onih koji su oduševljeni virtuelnim zajednicama, i kod onih koji ih smatraju tehnološki degenerisanim oblikom zajednice.

Howard Rheingold u svojoj definiciji VZ vidi kao: "društvene grupe koje nastaju na Mreži kada dovoljan broj ljudi učestvuje u javnim diskusijama dovoljno dugo, sa dovoljnim ljudskim osećanjima, tako da formiraju mrežu ličnih odnosa u cyber-prostoru". On ne samo da smatra da su VZ nova forma, nego i najrazvijenija forma zajednice danas, zajednice u pravom smislu te reči. Dezintegracija tradicionalnih zajednica je ostavila nezadovoljenu glad za zajedništvom, koju Internet zadovoljava na adekvatan način. Uspon virtuelnih zajednica se u ovom ključu tumači kao pokazatelj opadanja prisustva i vitalnosti zajednica u fizičkom prostoru - dakle, ova dva prostora interakcije se shvataju alternativno.

Sa druge strane, Critical Art Ensemble (u Utopian Promises - Net Realities) kažu da prosta razmena informacija nikako ne može da konstituiše zajednicu, dakle, oni daju prednost zajednicama u fizičkom prostoru kao nepatvorenom obliku udruživanja. U oba slucaja, koncept "stvarne zajednice" reguliše naše razumevanje novih oblika interaktivnosti.

I sami članovi virtuelnih zajednica opisuju svoje aktivnosti u terminima koji se koriste za fizički svet, kodiraju virtuelnu stvarnost u kategorijama iz "normalne" stvarnosti. Postoji sklonost da se VZ tretiraju kao "obične" zajednice, u kojima se komunikacija ostvaruje u "utelovljenoj" (embodied) socijalnoj interakciji. Sa druge strane, u komunikaciji posredovanoj kompjuterima (CMC) suočeni smo sa interfejsom, koji nas podseća da drugi nisu neposredno prisutni.[2]

Debate o odnosu zajednice i (fizičkog) prostora traju još od 1960-ih, i ne možemo reci da postoji konsenzus da je (fizička) teritorija od presudnog značaja za definisanje zajednice.[3] Šta je onda to što čini zajednicu?

Upravo kao što se virtuelnim zajednicama pripisuju atributi stvarnih, isto tako se uvidelo da je u stvarnim zajednicama u nekoj meri prisutno (i uvek je bilo) imaginarno, zamišljeno.

Dalekoseznu inovaciju u viđenje zajednice uneo je Benedikt Anderson[4] kada je 1983. sve zajednice (osim, možda, prvobitnih sela i zajednica tipa "licem-u-lice") definisao kao zamišljene. Članovi zajednice, iako većinu drugih članova ne poznaju, nose u svesti sliku njihovog zajedništva. Da li je onda svako pripadanje iluzija? Ne, zamišljanje zajednice ne znaci da su zajednice lažne, već da se zamišljanjem stvaraju. Bivanje-zajednicom ili zamišljanje zajednice tamo gde ona već ne postoji istorijski uzima različite forme.

Nacija, kao najjača grupna identifkacija modernosti, se često smatrala "najstvarnijom" zajednicom te ere. Međutim, uloga imaginarnog, kako pokazuje Anderson, je fundamentalna u bivanju-nacijom (nation-ness). Sama mogućnost zamišljanja nacije se pojavila istorijski kroz traganje za novim načinom smislenog međusobnog povezivanja bratstva, moći i vremena. Preelektronski mediji (štampa) su služili za širenje znakova nacije i identifikaciju sa njom. "Print-capitalism" je omogućio da ljudi mogu da misle o sebi i da se dovode u vezu sa drugima na nove načine.

"Ono što je (...) učinilo nove zajednice zamislivim (imaginable) je polu-slučajna, ali eksplozivna, interakcija između proizvodnog sistema i proizvodnih odnosa (kapitalizam), tehnologije komunikacije (štampa) i činjenice (fatality) ljudske jezičke raznolikosti."[5] Međudejstvo (interplay) tehnologije, fataliteta i kapitalizma je istorijska konstelacija koja je omogućila da se zajednica zamisli kao nacija.

Slično tome, Stone koristi izraz "virtuelne zajednice" u širem smislu – od sredine 17. veka postoje "tekstualne virtuelne zajednice", a elektronske još od otkrića telegrafa, zatim radija i televizije. Neki autori tvrde da je svaki novi medij bio doživljavan kao nešto što će jako doprineti većoj interaktivnosti i temeljno promeniti međuljudske odnose. To je u neku ruku i tačno, iako se mnogi utopijski potencijali medija nisu ostvarivali. Novi načini da se bude u zajednici zavise delom i od raspoloživih tehnickih sredstava komunikacije.

Poster kaže da u odnosu na nove oblike interaktivnosti opozicija između "stvarnih" i "nestvarnih" zajednica nije adekvatna za diferenciranje različitih oblika povezivanja, već "...upravo služi da zamagli način istorijske konstrukcije formi zajednice."[6]

----------------------------------------------------------------------
[1] Smiljana Antonijević, Metodologija istraživanja Interneta
[2] Mark Poster, Postmodern Virtualities
[4] Benedikt Andrerson, Nacija: zamišljena zajednica, Plato, BG, 1998.
[5] isto
[6] Mark Poster, isti tekst

Popular posts from this blog

Misliti IG

Subvertise!

Konstrukcija individualnog identiteta u informacionom društvu