Kill, Cook or Cure



Uputstvo proizvođača za korišćenje veš-mašine pretpostavlja kao neproblematičan cilj korišćenja mašine, a takođe "stavlja u zagrade" bazična pitanja o tome od čega se sastoji mašina, šta je mašina, da li bi trebalo ili ne da peremo i šta znači prati.[1]


Svet u kome danas živimo ne možemo opisati, niti zamisliti budućnost bez tehnologije. To je buzz-word početka 21. veka. Da li su naše razmišljanje o sadašnjosti i planovi za budućnost, u kojima već zdušno učestvujemo pričajući o tehnologiji i koristeći je, na neki način određeni preovlađujućim diskursima u vezi sa tehnologijom? Ako prihvatimo da su u društvu dominantni oni diskursi koji odgovaraju moćnim društvenim grupama, a da diskursi usmeravaju naše mišljenje i definiciju situacije, te nude samo ograničen broj pozicija subjektima i pravaca akcije, treba da pokušamo najpre da razumemo šta se misli i može misliti kada se govori o mašinama i ljudima.[2]


U vezi tehnologije se, i na zdravorazumskom nivou i u teoriji, mogu izdvojiti dva različita, suprotstavljena stava:[3]


1) Instrumentalistički se temelji na onom iskustvu koje imamo kada doživljavamo tehnologiju kao oruđe koje koristimo u svrhu koja je stvar naše odluke, dok je ona sama (tehnologija) indiferentna u odnosu na moguće upotrebe. Tako se kaže da 'puške ne ubijaju ljude, ljudi ubijaju ljude' ili da nožem možemo da 'ubijamo, kuvamo ili lečimo'.


2) Supstancijalističkom stavu odgovara naše osećanje da je tehnologija, sve rafiniranija i kompleksnija, počela da čini okolinu u kojoj živimo i radimo, kao i svaku ljudsku interakciju, tehnološki posredovanom u toj meri da to više nije pitanje našeg izbora. Bilo da to vidimo kao potencijalno oslobađajuće ili ugrožavajuće, postoji viđenje tehnologije kao autonomne i vođene sopstvenim imperativima. Pripisujemo joj namere i inicijativu, a mi kao da samo reagujemo na to što ona čini. Tako se osuđuje uticaj televizije na decu, bojimo se da ćemo izgubiti posao zbog robota, kompjuteri nam ne dozvoljavaju da uradimo ovo ili ono...


Instrumentalističke teorije shvataju tehnologiju kao "neutralnu", bez sopstvenog vrednosnog sadržaja, podređenu vrednostima iz drugih sfera društva. To je po Feenbergu dominantan stav savremenih vlada i primenjenih društvenih nauka koje ih podržavaju. U ovom okviru se kreće teorija modernizacije, public policy istraživanja i veoma je popularan u društvenim naukama koje se bave društvenom promenom. Stvar je u tome da, ako shvatimo tehnologiju kao puko sredstvo, jedini kriterijum za njenu upotrebu može biti efikasnost, a ako neke društvene vrednosti ograničavaju (efikasnu) upotrebu određenih tehnologija ili joj se protive, to se smatra redukcijom efikasnosti koja košta. "Ovaj pristup stavlja 'trade-offs' (ustupke) u centar diskusije. 'Ne možeš da optimizuješ dve varijable' je fundamentalni zakon instrumentalne teorije tehnologije. Postoji cena za ostvarenje ekoloških, etničkih ili religijskih ciljeva, i ta cena mora da se plati u redukovanoj efikasnosti. U ovom smislu, tehnička sfera može biti ograničena ne-tehničkim vrednostima, ali ne transformisana njima."[4] Evo primera: u domenu reproduktivnih tehnologija vrednosti kao što je 'svetost života' mogu da utiču na to da ne primenjujemo tehnički efikasno kontracepciju, abortus ili veštačku oplodnju, iako su ti postupci sami po sebi vrednosno neutralni.


Feenbergova kritička teorija tehnologije se od ostalih instrumentalističkih pristupa razlikuje u tome što odbija neutralnost tehnologije, iako je shvata instrumentalno. Sa druge strane, za razliku od supstancijalista, ne shvata modernu tehnologiju kao esencijalno određenu zapadnom racionalnošcu. (U tome leži mogućnost drugačije industrijske civilizacije, u kojoj bi tehnička efikasnost uključila ostvarenje različitih društvenih vrednosti.)


Kritičku teoriju tehnologije nova (treća) generacija teoretičara kombinuje sa postkolonijalističkim pristupima, jer je tehnologija ovde otvorena za kulturne vrednosti na nivou samog tehnološkog dizajna. Kulturni ili politički identitet konstituiše i tehnološki milje u kome ljudi žive. "Francuzi koji odbijaju lance brze hrane ne smatraju sebe zbog toga neefikasnim; niti ljudi u Japanu koji ne žele imena ulica. Slično tome, Nepalske žene koje odlučuju da nose vodu verovatno ne vide sebe kao nekog ko bira neefikasnost."[5] Instrumentalist bi mogao da pledira za brzu hranu kao nešto što zadovoljava potrebu za hranom na efikasan način, ali je u tom slučaju hranjenje shvaćeno kao tehnička operacija, a ritualni aspekti konzumiranja hrane su shvaćeni kao sekundarni. Takav stav bi bio slep za kulturne implikacije tehnologije.


Dok instrumentalističke teorije mogu da se protive tehnologiji samo u njenoj trenutnoj upotrebi, i kritikuju društvene okolnosti u kojima se ona koristi, supstancijalističke teorije tvrde da su posledice same upotrebe tehnologije po prirodu i ljude veće od ciljeva koje bi ona trebalo da ostvaruje, da ona nosi autonoman kulturni uticaj i prevladava konkurentske ili tradicionalne vrednosti. Tehnologija oblikuje nas više nego mi nju i determiniše sve sfere ljudske aktivnosti. Pesimističke i distopijske vizije budućnosti su supstancijalističke provenijencije. Ellul zastupa stav da je tehnika postala autonomna i da porobljava sve društvene sfere, Heidegger tvrdi da smo svi postali objekti koje mobilišu tehnološki procesi. Ako su posledice moderne tehnologije neizbežne, neki autori preporučuju povratak tradiciji i jednostavnijim formama društvene organizacije. Nemoguća je alternativna tehnička civilizacija.


Kritička teorija tehnologije se slaže sa tim da je uzimanje standarda efikasnosti svojstvehih modernosti a stranih tradiciji kao merila progresa etnocentrično. Ali se ne slaže sa supstancijalistima u tome da supstancijalni uticaj autonomno vrši tehnologija. Pre je stvar u tome da birajući tehnologiju, koja nije kulturno neutralna, konstituišemo životno okruženje i način života, tako da odgovara određenim vrednostima. Efekti tehnologije privileguju neke društvene grupe na račun drugih. Ukoliko je smatramo neutralnom, ona će biti nevidljivo oružje, a ako smatramo da je nemoguće promeniti, odustali smo od oblikovanja društva.

----------------------------------------------------------------------

[1] Prema: David Blacker, Philosophy of Technology and Education: an Invitation to Inquiry
[2] Ovde se oslanjam na Vivijen Ber, Uvod u socijalni konstrukcionizam, Zepter Book World, Beograd, 2001.
[3] David Blacker; takođe: Andrew Feenberg, Chapter 1 of Critical Theory of Technology
[4] Andrew Feenberg, isti tekst
[5] Yoko Arisaka, Women Carrying Water: At the Crossroads of Technology and Critical Theory

Popular posts from this blog

Misliti IG

Subvertise!

Konstrukcija individualnog identiteta u informacionom društvu